[PORTRET UMJETNIKA] Isadora Duncan – priča o umjetnosti i ljubaviEna Bebek :: prije 8 godina
„Ples je izraz subjektivnog osjećaja i stanja duha“, rekla je začetnica suvremenog plesa, poznata američka plesačica Isadora Duncan. Rođena je kao Angela Isadora Duncan u San Franciscu, Kaliforniji. Unatoč popularnosti diljem Europe, u SAD-u je bila poznata samo u New Yorku i to u kasnijoj fazi karijere.
Nakon preseljenja u Pariz (1902.) upoznaje filozofa Nietzschea uz kojeg dobiva ideju za pokretanjem vlastitog filozofskog pravca – onog u plesu. Počinje plesati uz klasičnu glazbu čime izaziva čuđenje među publikom. Fokusirana je na prirodne pokrete tijela, a ne više toliko na stroge forme koje propisuje klasični balet. Svoje učenje s lakoćom širi otvaranjem plesnih škola za djevojčice koje kasnije i usvaja.
Sama biografija Isadore Duncan, ispunjena je njenom obnaženosti, prosovjetskim plesnim projektima, slobodnim odnosom prema ljubavi, sklonosti prema nekonvencionalnom oblačenju te krajnje neuobičajenim životnim stilom koji je iznova šokirao publiku toga doba. Istodobno svećenica, jer joj po ondašnjim reakcijama publike i kritike ples spada u crkvu, a ne u kazalište, i bakantica, zaljubljena u život, umjetnost i ljubav, postala je simbol i pojam novog plesa, ali i moderne umjetnosti. Iako, možda poznatija kao žena ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina, bila je inspiracija mnogima, pa tako i nekim našim velikim piscima.
„Isadora Duncan, kao simbol, nije simbol apsolutne umjetnosti nego simbol moderne reklame. Kao glumica-plesačica je doduše pretenciozna, ali bi mogla biti prva preporoditeljica modernog plesa. Ona pleše dušu. Spiritualizira ples, divinizuje ljudsku ljepotu, i to je sasvim helenski. Pored nervoznog rictusa modernog baleta javlja se želja za prirodnošću, intimnošću, iskrenošću, simbolizmom u plesu. (...) Njezin pokušaj je nešto veliko i novo, renesansa plesanja i pokušaj da ta vještina i opet postane dostojna sestra muzike, poezije i plastike. U vijeku krojača, grbavih profesora i vatiranih 'vadla' i to izvanredno nastojanje, i nije čudo da za takvo djelo izbriše besmrtnici ljepoticu, jer je ljepota sestra Geniju, najdivnije čedo neba, utješljiva slika ljubavi, zdravlja i harmonije“. (A. G. Matoš, Pečalbi, Isadora Duncan: 1913.)
Isadora nije fascinirala samo hrvatske pisce, već je i sama bila fascinirana Hrvatskom, točnije Opatijom gdje je često boravila tijekom ljetnih mjeseci. Danas, ispred opatijskog hotela Kvarner stoji spomenik njoj u čast. Život ove umjetnice često je bio dramatičan, ali i osebujan. Baš kao i njena smrt. Nakon smrti jedne od njenih najvećih ljubavi – Sergeja Jesenjina, Isadora se povukla iz javnog života, a tugu je liječila kratkotrajnim i mnogobrojnim vezama koje će rezultirati i njenom tragičnom i dramatičnom smrti.
Isadora Duncan, nije bila samo poznata po svojim pokretima, nekonvencionalnom oblačenju za vrijeme svojih plesnih točki, već i po šalu oko vrata koji je postao njen zaštitni znak. Njen zaštitni znak ubrzo je postao i njen neprijatelj. 1927. u Nici, krenula je na vožnju sa svojim tadašnjim ljubavnikom, oko vrata je prebacila svoj crveni šal koji se u vožnji omotao oko kotača automobila i ugušio je.
Njen rad ostavio je traga na mnoge, bilo da se radi o zaljubljenicima u ples, bilo da se radi o zaljubljenicima u ljubav, život i umjetnost.
